Hrvatski sportaši na Zimskim olimpijskim igrama

Sve do nevjerojatnih uspjeha Janice Kostelić (o njoj više u zasebnoj priči!), hrvatski sportaši i sportašice nisu imali posebnih uspjeha na Zimskim olimpijskim igrama. No, i mnogi drugi ostali su zapisani u olimpijskim knjigama zbog upornosti, hrabrosti i pravog sportskog duha, oličenja poznate izreke „Važno je sudjelovati, a ne pobijediti“.
Sve do 1992. godine hrvatski sportaši branili su boje državnih zajednica u kojima se tada nalazila Hrvatska (do Drugog svjetskog rata Kraljevine SHS, a potom SFR Jugoslavije).
Već na prve Zimske olimpijske igre u Chamonixu 1924. godine otputovala su tri hrvatska sportaša. U skijaškom trčanju nastupili su Dušan Zinaja i Mirko Pandaković, a kao rezerva (nažalost, nije nastupio) na igrama se našao i Milivoj Benković. Najupečatljiviji je bio nastup Dušana Zinaje, inače nogometaša zagrebačkog HAŠK-a, koji u vrlo teškoj i iscrpljujućoj utrci na 50 kilometara nije želio ni pod koju cijenu odustati. Ciljem je prošao puna četiri sata nakon prestanka rada sudačkog žirija, krajnje iscrpljen, ali i zadovoljan što je svladao tešku stazu i neizdrživ umor.
Potom slijedi dugo razdoblje u kojem hrvatski sportaši i sportašice nisu sudjelovali na zimskim igrama. Sve do 1952. godine kada u norveškom Oslu nastupa skijaška trkačica Nada Birko-Kustec i zauzima vrlo dobro 14. mjesto u utrci na 10 kilometara. Nada Birko-Kustec nastupila je i na sljedećim zimskim olimpijskim igra,a 1956. godine u Cortini d'Ampezzo uz nju se u istoj disciplini natjecala i Biserka Vodenlić.
Potom slijedi razdoblje hokejaša. Na igrama 1964. (Innsbruck), 1968. (Grenoble) i 1972. (Sapporo) u sastavu hokejaške reprezentacije igrali su i Hrvati Ivo Ratej i Boris Renaud, a 1964. uz njih i Miran Krmelj. Na igrama u Innsbrucku 1976. godine nastupio je hokejaš Miroslav Gojanović.
Razumljivo, 1984. godine u Sarajevu bilo je najviše hrvatskih predstavnika. Sanda Dubravčić osvojila je izvrsno 10. mjesto u umjetničkom klizanju. U istom sportu nastupio je i Miljan Begović, u brzom klizanju natjecali su se Nenad Žvanut i Dubravka Vukušić, a u biatlonu Franjo Jakovac.
Napokon, na posljednjim zimskim olimpijskim igrama prije Domovinskog rata, 1988. godine u Calgaryu, nastupila je hrvatska klizačica Željka Čižmešija.

Prvi samostalni nastup na olimpijskim igrama hrvatski sportaši i sportašice imali su 1992. godine u francuskom Albertvilleu. Zimski sportovi u nas su još uvijek bili nerazvijeni, no bilo je važno predstaviti našu mladu domovinu svijetu. Malu hrvatsku delegaciju predstavljali su skijaš Vedran Pavlek, umjetnički klizači Tomislav i Željka Čižmešija te skijaš trkač Siniša Vukonić. Nakon Albertvillea, Međunarodni olimpijski komitet odlučio je da se ljetne i zimske igre više neće održavati u istoj godini pa su sljedeće Zimske olimpijske igre održane već dvije godine kasnije – u norveškom Lillehammeru. Naša delegacija je bila još skromnija – tri natjecatelja. Po drugi puta nastupili su Pavlek i Vukonić, a uz njih i skijaš trkač Antonio Rački.
I nastup u japanskom Naganu 1998. godine bio je više simboličan, ali uz najavu da u Hrvatskoj, možda, nastaje pravo sportsko čudo. Po prvi puta na igrama je nastupila tada 16-godišnja Janica Kostelić i osvojila izvanredno osmo mjesto u kombinaciji.
Onda je došao Salt Lake City i 2002. godina. Hrvatska je od u zimskim sportovima gotovo egzotične zemlje, postala zimska olimpijska velesila! Sve to zahvaljujući Janici Kostelić koja je na tim olimpijskim igrama osvojila čak tri zlatne (slalom, kombinacija i veleslalom) te jednu srebrnu (Super G) medalju! Koliko je značajan taj rezultat najbolje govori podatak da je sama Janica osvojila toliko olimpijskih zlata koliko i velike zimske sportske velesile Austrija i Švicarska!
I na proteklim Zimskim olimpijskim igrama u Torinu imali smo puno uspjeha. Janica Kostelić nastavila je svoj sjajan niz i osvojila zlato u kombinaciji i srebro u Super G-u, a srebrno odličje osvojio je i njen brat Ivica Kostelić u muškoj kombinaciji. Ove su igre pokazale kako su uspjesi sjajne obitelji Kostelić utjecali na širenje svih zimskih sportova u nas – ne samo skijanja. Iako bez prevelikih uspjeha, nastup na ovim igrama izborili su hrvatski predstavnici u čak šest sportova: skijanju, umjetničkom klizanju, skijaškom trčanju, bobu, skeletonu i biatlonu.

Povijest Razvoja Sporta

Najstariji tragovi ljudskog bavljenja sportom stari su čak šest tisuća godina. Još oko 4000. godine prije Krista, Kinezi su se bavili gimnastikom i tjelovježbom. To je ono što pouzdano znamo, no mnogi povjesničari uvjereni su da je sport i puno stariji te da se čovjek njime bavio još otkako je postao svjesno biće.
Nema točnih podataka jesu li se u drevnoj Kini i natjecali u gimnastici, ili su je prakticirali kao vid zdravog života pa se može reći kako su najstarija sportska natjecanja ona koja su se prije više od tri tisuće godina održavala u Egiptu (hrvanje) i Srednjoj Americi. Na području koje su obitavale civilizacije Asteka i Maja igrala se i prva momčadska igra - danas je nazivamo jednostavno Srednjoamerička igra loptom. Cilj je bio ubaciti loptu kroz jedan od dva "gola" ili "koša", odnosno kamene prstenove postavljene iznad igrališta. Lopta se nije smjela udarati dlanovima, šakama ili nogom ispod koljena pa su najbolji igrači bili izuzetno vješti u udaranju kukovima, butinama i nadlakticama.
Nešto kasnije, najranije 500 godina prije Krista, pojavljuju se i prve momčadske igre koje nalikuju na danas nam dobro poznate i popularne sportove. Kinezi igraju "cuju" (doslovan prijevod je "šutni loptu"!), nalik današnjem nogometu, Rimljani igraju harpastum, vrlo sličan ragbiju, a Gali na području današnje Irske igraju hurling. Iako ga mnogi smatraju pretečom hokeja na travi, važno je spomenuti da se hurling i dan danas igra u Velikoj Britaniji, ali i SAD-u, Australiji te nekim afričkim i južnoameričkim državama i tako se može nazvati najstarijim momčadskim sportom kojim se ljudi i danas bave.